Tekst koji slijedi, na žalost, tužna je priča o teškom životu i surovoj sudbini naše mlade Cazinjanke. Samanda Toromanović, dvadestogodišnja hrabra djevojka, uvijek se, kako kaže, kroz svoj život borila sa raznim iskušenjima i nedaćama. Život je nikad nije mazio. Bez oca je ostala kad je imala samo 6 godina. Živjela je sa mamom onako skromno i tiho i poput većine porodica u Bosni, snalazile se onako kako su znale i mogle. Međutim, prošle godine Samanda ostaje i bez majke, koja je nakon kraće bolesti preselila na drugi, nadamo se, bolji svijet. Smrću majke, Samanda ostaje potpuno sama, bez igdje ikog. Ipak, ni tu nije kraj njenim nevoljama. U novembru mjesecu prošle godine, Samanda doživlajva tešku saobraćajnu nesreću u kojoj zadobiva teže povrede kičme uslijed kojih je ostala trajni invalid.
Danas Samanda živi u Pećigradu kod svojih staratelja koji su inače bili njeni poslodavci prije kobne nesreće. Centar za socijalni rad je predlagao da ide u Dom za osobe bez roditeljskog staranja, no Samanda na to nije pristala.
”Dan 3.11.2017 je dan koji je u potpunosti promijenio moj život, na žalost ne na bolje. Sudbina je tako htjela da se sve ovo samnom izdešava i da ostatak života provedem u ovim kolicima. A život u kolicima nije nimalo lak, posebno ako nemate sve neophodne uvjete za život trajnog inavlida poput mene. A ja ih nemam. Ja nemam roditelje, nemam ni rodbine, nemam nikog osim mojih staratelja kod kojih živim a koji mi ne mogu priuštiti sve ono što je osobi prikovanoj za kolica potrebno. Da bi bar donekle mogla ”normalno” živjeti kao invalid, potrebno mi je mnogo toga. Potrebna mi je soba i kupatilo preuređeno i prilagođeno za invalidne osobe, zatim prijeko su mi potrebna pomagala poput krana, stolice za kupanje, kreveta…i da ne nabrajam. Sve je to stvarno preskupo, a ja i moji staratelji to ne možemo meni priuštiti i zato sam eto, primorana da zatražim pomoć na ovaj način. Također, moje liječenje još uvijek nije završeno u potpunosti. Doktori su mi rekli da bih hitno trebala na rehabilitaciju u Sloveniju koja je također preskupa čak i za one koji rade a kamo li za mene koja nemam nikakvih primanja. I ne znam, nemam snage da išta više kažem vam… eto nadam se da ima na ovom svijetu još dobrih ljudi koji će bar malo pomoći i meni….” -teška glasa i svakodnevno brišući suze sa lica, istaknula je Samanda za naš portal.
Poštovani čitatelji, cijenjeni humanisti i svi dobrodušni ljudi, ovo je jedan od onih poziva za pomoć na koji nikako ne bi trebali biti ravnodušni. Ova djevojka nema nikog osim nas sugrađana a sigurni smo da među nama ima onih koji žele i mogu pomoći i to je upravo ono što nas čini posebnim. Zato, neka ova priča bude poziv svima vama koji niste do sad ali i vama koji ste nebrojeno puta učestvovali u mnogim humanitarnim akcijama, da se odazovete i ovom očajničkom vapaju za pomoć.
Pred nama je i mjesec Ramazan, poseban mjesec u kojem se i najmanja dobra djela umnogostručavaju. Zato iskoristimo blagodati ovog svetog mjeseca i zaradimo veliki sevap i veliko dobro djelo.
Samandi se može pomoći uplatom na prikazane brojeve žiro-računa, a također je možete posjetiti uPećigradu i kontaktirati na telefon: 061/ 881- 835.
Za uplate iz inozemstva (Europa):
za uplatu iz B I H
Za uplate iz SAD:
(cazin-danas.com)
