Kada smo mi kupili televizor, 1961. godine, mi smo bili tek prva kuća u mahali koja ga je imala. Trebalo je tada dobro „stisnuti“ kućni budžet da bi se kupio televizor. Sjećam se da su davali kredit na 3 godine. Imali su ga ipak oni malo imućniji, mjesne zajednice i slični. Naša kuća je jedina u mahali koja je imala u tom vaktu televizor.
Aman svako jutro, podne i navečer komšije su dolazile da pogledaju i čuju dnevnik, vrijeme i vijesti. Bome je i kuća bila mala, a vala sobe još manje. I kako da insan izađe na kraj sa komšijama. Sjećam se vrlo dobro. Moj babo Šaban inače je bio uvijek pravi domaćin. Prvih dana soba u kojoj je bio televizor vala nisam mogao ni da rahat gledam dnevnik, a kamo li neki film. Okrećem se u krug i vrtim, a gdje da stanem kad mjesta nema.
Bome ja otvorim pendžer i izađem vani. Fino se podbočim i rahat gledam televizor. Samo što je dnevnik završio, bome babo zagasi televizor. Nekoliko dana stalno hučka i gužva po kući – a sve zbog televizora i komšija. Jedno jutro babi sve dogruhalo, pa televizor odlučio da iznese vani i da napokon mogu svi da rahat gledaju. Meni vala bilo drago što je babo kupio televizor – ali nam je svaki dan bila gužva, hem u kući, hem u avliji….
Autor: Hasan Keranović
〈izvor, macanovici.net〉
