Tog tužnoga, petog po redu avgustovskog jutra ratne 95-e, gore na vrh kote 603, sjedili smo riba, kemo, nićo i nama drage cure iz saniteta, dika i đano….vozilo koje je odvezlo rahmetli k-danta se udaljavalo od nas, jedno je odvezlo isu, suljo je teško ranjen…meho nije još iznešen…u jednom trenu naš ratnički svijet i još jedan u nizu uspješnih pohoda se srušio kao kula od karata…nemoćni sjedimo i gledamo u crnu zemlju..niko ništa govorio nije, a nije se imalo šta ni reći…više se ni metak ne čuje…do sada su svi naši borci čuli šta se dogodilo, i svako je stao na mjestu gdje se zatekao…svako u svom razmišljanju…
Koga je briga što se naše jedinice tamo negdje oko ličkog petrovog sela spajaju sa hrvatima…koga je briga što je već izvjesno da više nećemo morati ići ni na onu dole nesretnu autonomiju..izdržali smo, opstali smo, sloboda je kucala na naša vrata, a svako od nas kada bi mogao birati sigurno bi bez razmišljanja poželio živoga k-danta, jer kakva je sloboda bez njega….i šta će nam…šta će dalje biti….previše je pitanja, a odgovora nema…
.kako se sve tako brzo može promjeniti….svi ćutimo, suze niko ne krije, padaju ko kiša…ali, svi su preponosni da bi pustili glas…tek poneki uzdah koji se otme, prolomi se tom našom tišinom….
nakon nekog vremena, ni sam ne znam iz kojeg razloga, valjda, eto tek da se nešto kaže, rekoh ”sad će nam biti isto ko malehnoj djeci kad ostanu bez oba roditelja … svak’ će nas proganjati” …nićko, koji je po prirodi bio najćutljiviji među nama reče….”neće..bi'će nešto i sa nama, rat je gotov” ….danas, stariji za 23 godine, sjedim na istom tom mjestu i razmišljam o tome svemu…
nakon nekog vremena, ni sam ne znam iz kojeg razloga, valjda, eto tek da se nešto kaže, rekoh ”sad će nam biti isto ko malehnoj djeci kad ostanu bez oba roditelja … svak’ će nas proganjati” …nićko, koji je po prirodi bio najćutljiviji među nama reče….”neće..bi'će nešto i sa nama, rat je gotov” ….danas, stariji za 23 godine, sjedim na istom tom mjestu i razmišljam o tome svemu…
.kako sam samo bio u pravu, siguran sam da bi nam sa rahmetli k-dantom danas bilo puno bolje, sve bi izgledalo drugačije…dok tako razmišljam i šeki to reče gore za govornicom…Bog mi je svjedok da je sve ovako bilo…ali život ide dalje, a šta bi insan dao da je i k-dant sa nama, i braća Isakovići Iso i Suljo i njihov dajdža Meho….i moj dobri jaran iz voda Nisvet- Nićo….taj šutljivi i dobri momak iz Elkasove rijeke…i on je bio u pravu, kad je rekao ”rat je gotov”, za njega je bio, otišao je trećeg dana poslije odlaska ovdje nabrojanih…pridružio se
Nićo njima i svome bratu
Niri koji je poginuo prije pola godine….eto, tako je bilo tog dana, danas kad bi me i puškom neko nagonio,da kažem nešto pametno ne znam šta bih rekao….možda bih zbog godina pokušao nešto mudrovati, probao opet kazati nešto pametno, možda bih i uspio, ali teško da bih bio više u pravu od onoga što tad iskreno i iz duše rekoh…”sad će nam biti ko malehnoj djeci kad ostanu bez oba roditelja…svak’ će nas proganjati” …često me danas prati osjećaj da nam je baš ovako…. eto, napisah ovo…onako….ali drži me eto, da ipak nije sve izgubljeno, govori to i onaj današnji skup omladine, a Bgm i ponekog borca, na maršu…jer, sve kontam…po ovakvoj žegi munafik ne pješači….ima aBd nade za ovu zemlju…ima…..eto to sam imo reći ..
MM
Macanovici.Net
