S jedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: “Rađam!” “De sine”, velim ja njoj, “ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu.” Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: “Spusti to dijete dolje!”, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano.. Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat.. Crijeva izletiše..”
Tek rođeno dijete je, u Potočarima, 11. jula 1995. godine ubijeno, na oči njegove majke, koja ga nije uspjela ni zadojiti, pa ni ime mu dati!
Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u zločinu u Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu spriječili zločin! Molim Allaha dž.š. da zločince i njihove porodice zabavi: teškim i neizliječivim bolestima i neimaštinom i da ih učini ibretom (opomenom) za sve one koji ne vjeruju! Haram bilo onima koji halale ili zaborave, da je za samo sedam dana jula 1995. godine palo 10.748 šehida Srebrenice, iza kojih je ostalo 10.000 jetima, koji su izgubili: očeve, majke, sestre, braću, dajidže, dajidžiće, amidže, amidžiće, tetkove i tetiće!
