Bilo je to prije 22 godine.NIJAZ MALKOC.

Bilo je to prije 22 godine, a kao da je bilo jučer i sječanja mi naviru. Zajedno sa saborcima sam neprekidno već gotovo mjesec dana na borbenim položajima i kad smo se spremali da malo odmorimo, da odemo kućama da vidimo naše porodice kreće Ofanziva Vojske Republike Srpske na bihaćki okrug pod kodnim nazivom “Spržena zemlja”. Počela je 19. jula 1995. godine. U ovoj ofanzivi na nas su ”udarile” snage bosanskih Srba, Srba iz Republike Hrvatske i paravojne formacije Fikreta Abdića. Udružene srpske i autonomaške snage su munjevito napredovale prema Cazinu. Njihov cilj je bio presjecanje bihaćkog okruga na dva dijela, što bi im u daljnjim borbama omogućilo okupaciju bihaćkog okruga. U slučaju da su uspjeli u svojim namjerama, nastale bi dvije enklave pa bi sami naziv njihove operacije ”Spržena zemlja” kao vojna strategija došao do potpunog izražaja koji bi se ogledao kroz namjerno uništavanje materijalnih i ljudskih kapaciteta. Njihov prodor bi zasigurno omogućio genocid kakav se u Srebrenici dogodio.

Pretpostavljam da su strategiju spaljene zemlje koristili jer su brojčano, tehnički i materijalno bili inferiorniji u odnosu na nas, ali nisu uzeli u obzir da smo mi branili vlastiti prag, da smo branili našu djecu, naše porodice i da smo svi od reda bili spremni dati živote za našu Bosnu i Hercegovinu. Mi smo sve ratne potencijale, ljudstvo i tehniku Petog korpusa Armije RBiH angažovali na odbrani. Ja sam se desio u mjestu Krivaja u općini Cazin, pružali smo jak otpor mnogo snažnijem protivniku. Agresori su neprestano dovlačili novo ljudstvo, i materijalno tehničku opremu, ali smo odolijevali, hrabro odolijevali. Na koncu, kolona od 40 tenkova je krenula na nas. Mi smo dobili naređenje da se povučemo do prvih kuća i da formiramo linije.

Vojka je krenula sa povlačenjem jedan po jedan, napravi se kolona. Razmišljam brzo, pa tenkovi nemaju drugog prolaza do nas nego ovim putem kojim se naše jedinice povlače, vidim okuku, ako budem na ovoj poziciji, a tenkovi naiđu, bićemo oči u oči, ali moram ga pogoditi odmah čim se promoli, jer će ostali tenkovi morati stati. Razmišljam, pa samo nenormalan čovjek nema strah, neće se dalje usuditi. Odmah trkom odem nazad, zajedno sa nekoliko suboraca dovučem BST, srušimo jednu drvenu ogradu, montiramo ga. Naši vojnici i dalje prolaze nazad i formiraju novu crtu odbrane oko 400 metara iza nas. Dok se naši vojnici povlače mi montiramo BST i čekamo.

S druge strane primjetimo neprijateljske vojnike koji prave procjenu naše nove linije da krenu u napad. Nas ne primjete, mi smo samo 50 tak metara od njih, sakriveni u visokoj travi. Nas nekoliko smo se rasporedili u prečnik od cca 30 metara. Tad čujemo dolazak tenkova, lomljava gusjenica mi i sad odjekuje u ušima, turiraju, jako su bučni, straše nas. Ležimo u travi, pratim okuku, vidim dio tenka ali ne reagiram nego čekam da pođe napred, da mi se ispravi. Bojim se rikošeta, a imam naredbu da moram čuvati granate jer ih imamo samo nekoliko. Vidim dimnu zavjesu od turiranja tenkova. Jedan tenk je odmah iza okuke, ne vidim ga, ali kad pođe prema nama nas smo dvojica oči u oči. Tenk, kreće naprijed, ja prilazim BST-u da podesim nišanke sprave i tad budem primjećen od nekoliko neprijateljskih vojnika. Otvoriše rafalnu paljbu na mene, fijuču metci, sve frca oko mene.

Ostaje mi opcija da se povučem ili da dignem glavu i nanišanim. A oni me gađaju, sve se slama. U trenu mi prolaze slike djetinstva kroz glavu, a onda pomisli nas oca i mater, na braću i odlučih, nema povlačenja. Ili ja, ili on! Nekoliko mojih saboraca uzvraća rafalnu paljbu, sve se dešava u trenu, dižem glavu, gledam u nišan i vidim ga ispred mene, 20 tak metara, oči u oči. Tad mitraljezac sa tenka primjećuje mene i zasu me rafalom. U tom trenu, dižem glavu, gledam u tenk i ispaljujem granatu koja ga pogađa ispod kupole. Tad sam totalno razotkriven, zasuše nas svim sredstvima, kreće borba, prsa u prsa. Pogođeni tenk gori, iza njega vidim drugi, okreće cijev prema nama. Odlučim krenuti prema BST-u da gađam i njega. U tom trenu taj tenk ispaljiva tenkovsku granatu i pogađa direktno u BST. U trenu sam pomislio da sam mrtav, jer sam bio obliven krvlju. Skotrljao sam se niz neku malu padinu. Ranjen sam, prsa su mi krvava, ali i dalje se borimo sa pješadijom, nema predaje. Kad sam krenuo na položaj, igrao sam se bratovim sinom, on tek rođen, smije mi se, guče, a ja mu mašem i odlazim na liniju. Dok se povlačim prema našim linijama u glavi mi to divno malo biće, razmišljam, dali ću ga ikad više vidjeti, uzeti u naručje, dali ću ikad više vidjeti taj osmijeh

. Tad gubim svijest, padam, nakon nekoliko minuta dolazim sebi, čujem rafale, bitka još traje. Iz trećeg pokušaja dolazim do naših jedinica, gdje me momci izvlače, i previjaju. Nakon nekoliko dana sam se iz kome probudio u Kantonalnoj bolnici. Tih dana smo zaplijenili jedan i uništili sedam neprijateljskih tenkova. Taj dan smo slomili agresora! Taj dan smo pokazali da je naša hrabrost veća od svih njihovih tenkova. Želim se zahvaliti našim komadantima i kolegama suborcima iz 5 Korpusa i pripadnicima MUPa koji su učestvovali u slamanju ove četničke ofanzive. Molim dragog Allaha da svim bosanskim šehidima podari lijepi dženet. Tog dana smo zaustavili četničku bagru. Tri dana su pokušavali vratiti moral da nas ponovo napadnu, ali ostaje u historiji zapisano da je to bila posljednja ofanziva VRS na jedinice Petog korpusa Armije RBiH. Živio 5 Korpus, živjela Bosna i Hercegovina!